„Moramo sami sebima da postavimo ozbiljna pitanja: kako se brinemo za druge ljude, ali i kakav život vodimo i kakve navike imamo? Čega smo spremni da se odreknemo kako bismo naučili da delimo? Kada ćemo naučiti da kažemo „Dosta!“
Kako možemo da preusmerimo našu pažnju s onoga što želimo ka onome što je našim bližnjima potrebno. Istina je da smo nekako skloni da zaboravimo siromaštvo i patnju drugih ljudi. I zato moramo da otkrijemo kakav je naš pogled na svet i ne smemo u njemu ostati zarobljeni. Trebalo bi da budemo prijemčivi za celovitu viziju.
Tragično, ali izgleda da smo uhvaćeni u zamku sebičnog života i zbog toga neprestano ignorišemo ograničenja same prirode sa kojom se nije moguće svađati, a ni praviti nagodbe.
Moramo ponovo da naučimo da smo svi na svetu zapravo povezani.
Zato što će nam na kraju biti suđeno istom merom onom blagošću koju smo pokazali prema drugim bićima u prirodi.“
Vaseljenski Patrijarh Vartolomej Prvi