Vekovima star i delotvoran običaj: Pomoć kad je kriza
Dok savremenog čoveka najviše od svega more samoća, konkurencija, izolacija, rivalstvo, sve manje podrške ljudi iz okoline, ’kako ustati posle poraza’ i slični problemi svakome dobro poznati, neki ljudi ne znaju za ovakve osećaje i njihov način života podrazumeva podršku i zajedništvo.
Pleme Masai živi u Africi, u Keniji i Tanzaniji.
Smatra se da ih ima nešto manje od milion i po. Imaju jednog boga, žive polunomadskim životom, bogatstvo im se meri u stoci i deci, organizovani su kao patrijarhat, pokojnike ne sahranjuju da ne bi zagadili zemlju, danas ih je većina hrišćana i veruju da je svaki čovek rođen DOBAR.
I dok je savremen čovek, zapadnjak još uvek u potrazi za rešenjima podrške, izlaska iz problema i loših postupaka, Masai godinama nasleđuju jedan običaj koji za cilj ima upravo pomoć pojedincu da izađe iz krize, prevaziđe poraz i vrati se u svakodnevan život kao koristan deo zajednice.
Kada neko od Masaija uradi nešto pogrešno, nešto što je drugog povredilo ili doživi bilo kakav poraz, celo pleme ga poziva u centar mesta u kojem žive, okruži ga i svako mu govori o svim dobrim delima koje je uradio, podseća ga na sve korisno što je napravio.
Običaj je da se u naredna dva dana ’posrnulom’ saplemeniku svako obraća samo pohvalama. Masai veruju da će se ovako svaki čovek vratiti svojoj pravoj, dobroj prirodi jer je takav rođen.
Veruju da svako želi sigurnost, ljubav, mir i sreću. Svako ’loše’ delo ili greška samo su vapaj i poziv drugima da je čoveku potrebna pomoć.
Trebalo bi ovo naučiti od Masaija.
Njihovo iskustvo govori da je običaj podrške i pohvale više nego delotvoran i ne traži mnogo truda.
Izvor: bizlife.rs
Ne, ne brini Boro 🙂
Pesmu nisam znala ali izraz „pobegulja“ umem često da koristim 😉
Dopada mi se.
Hteli mi to da priznamo ili ne, poprilično su nam obogaljeni mnogi a čini se ponajviše ovaj sement naših bića. Da istinski umemo da dajemo i primamo. Pozitivnih krugovi i jezgra skoro da su sasvim razbijeni.
Socijalno je nadvladalo suštinsko…
P.S
Verujem da prvi deo mog prethodnog komentara nije bio neučtiv.
Stihovi mlade pesnikinje Jelene koja živi i radi u Nemačkoj , napisani jezikom njenih predaka, mene uvek rastuže, baš zato što „gađaju“ suštinsko u nama.
Pristajem da budem deo kruga, pa ako treba i okručena i da okružujem- nekako verujem u to dobro u svima nama pa mi se čini da bih se lako uklopila ( a i nemaju zimu :-D)
Tako lako? Odustaješ.
Da mi je znati, zašto li se setih ovih meni izuzetno dragih stihova…
https://tamoiovde.wordpress.com/2011/01/08/kud-se-migoljis-pobeguljo/
U plemenu Masai, da oktužuješ ili da budeš okružena?
Zahvaljujem ti na preporuci, pročitaću sa zadovoljstvom knjigu. Načuo sam da je po istoj snimljen i film.
Boro, odustajem od onog bekstva u izgubljeni raj 😉 tražiću prijem u Masai pleme 🙂
Interesantan prikaz o načinu na koji u savremenom svetu tražimo podršku pisano je u romanu „Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici“- autor je Rodrigo Munjos Avia – verujem da će ti se dopasti! 🙂
Raduje me tvoje prihvatanje i postupanje.
Hvala! Vesna, jasna i svetla.
Povratni ping: Kako ustati poslije pada | Vesna Ćuro-Tomić
ovo je divno! „prepjevat“ ću dio i objaviti, neka se širi, može li?