ROBINJA LJUBAVI…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

551Na današnji dan, 9. januara  1908. godine u u Parizu se rodila SIMON DE BOVOAR

_________________________________________________________________________________________

Najveće ljubavi: Simon de Bovoar i Žan Pol Sartr

Od kada su se upoznali nisu se razdvajali, obavezali su se da se nikada u životu neće rastati, bez obzira na sve… i tako je i bilo uprkos čuvenom paktu o slobodnoj ljubavi kojim su pristali da ne žive zajedno i da nisu obavezni na vernost

simon (1)_620x0

Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar
Print screen YouTube

FRANCUSKA književnica i filozof Simon de Bovoar bila je heroina savremenog feminizma i robinja ljubavi. Apsolutni gospodar njenog srca i života bio je čuveni filozof Žan Pol Sartr, sa kojim je imala ljubavno-prijateljsko-kolegijalni odnos. Uprkos usponima i padovima, od kada su se upoznali, pa do svoje smrti, oboje su tvrdili da je to prava ljubav i da su srodne duše.

Oni su rodonačelnici termina „slobodna ljubav“ i „veza bez obaveza“, koji su danas uvreženi u savremenom svetu. Malo ko zna da je njegov tvorac francuski intelektualac Sartr, koji je baš ovim rečima pokušao da objasni svojoj tadašnjoj devojci Simon prirodu njihovog odnosa.

Zabavljali su se više od godinu dana, bili su strastveni ljubavnici, zaljubljeni i nerazdvojni, apsolutni istomišljenici, ona je imala 22. godine, a on 30, šetali su u parku oko Luvra, seli na klupu, on je zagrlio i tiho saopštio:

– Naša ljubav je jaka, nju ništa ne može da ugrozi. Ipak, ne smemo da dozvolimo da nas ta ljubav spreči da napredujemo i kao individue, da svako od nas ima svoj svet, svoju kuću, svoj život i gradi odnose sa drugim ljudima. Mi ćemo uvek da imamo jedno drugo, ali ne smemo da se zatvorimo u ljušturu.

Njegove reči bile su neočekivane za njegovu mladu i veoma lepu koleginicu, koja je potajno očekivala da će biti zaprošena, tako da je predlog nije baš oduševio, ali je mladić, onako filozofski, objasnio da je njegova zamisao o „slobodnoj ljubavi“ revolucionarna, da će osvojiti svet, a oni će ostati upamćeni kao njeni rodonačelnici. Umesto da joj predloži zajednički život, Sartr je uverljivo govorio koliko je važno da svako živi u svom domu, da imaju svoj prostor, baš kao i predstavnici francuske aristrokratije u 18. i 19. veku.

Otmena Parižanka prefinjenih crta lica, Simon Lucija Ernestina Mari Bertran de Bovoar, rođena je u buržoaskoj porodici, otac Žorž je bio advokat koji je zbog glume napustio karijeru, a majka ćerka imućnog bankara. Školovala se u Katoličkoj školi za devojke, jer je u to vreme ta institucija smatrana idealnim mestom za mlade devojke kojima je jedini cilj u životu da budu dobre supruge, majke i domaćice, dok se obrazovanju nije posvećivala posebna pažnja. Posle Prvog svetskog rata, njen deda po majci, bankar Gustav Braser, bankrotirao je i kompletna porodica je zapala u veliko siromaštvo, pa je bila primorana da se preseli u mali stan i odrekne svakog luksuza i lagodnog života, a njen otac je morao da se vrati advokaturi koju je u biti prezirao, jer je bio i ostao glumac u duši. Otac nije krio veliko razočaranje što nije dobio sina i naslednika, tako da je u ćerkama Simon i mlađoj Hani tražio muške crte, pa je jednom prilikom zadovoljno pohvalio Simonu rečima: „Imaš mozak muškarca“. Ipak, Žorž de Bovoar preneo je kćerkama i ljubav prema umetnosti, pozorištu i književnosti i mnogo je ulagao u njihovo obrazovanje tvrdeći da samo to može da ih izvuče iz siromaštva.

Ambiciozna Simon u ranoj mladosti odlučila je da bude književnica, bila je odličan đak, a naročito je privlačila filozofija, koju je upisala u Parizu. Zaista je stekla odlično obrazovanje, studirala je matematiku na Katoličkom institutu, kao i književnost i strane jezike na Institutu San-Mari, konačno i filozofiju na prestižnoj Sorboni. Sa 21. godinom postala je najmlađi diplomirani filozof na svetu i deveta žena koja je uspela da uđe u ovaj zatvoren krug muških intelektualaca. Tokom života bila je veoma plodan autor, pisala je novele, monografije o filozofiji, politici i socijalnim pitanjima, eseje, biografije i autobiografiju u nekoliko tomova. Od 1931. do 1941. godine predavala je filozofiju u Marseju, Ruanu i Parizu, a od 1943. potpuno se posvećuje književnosti. Inspiraciju je iznova i iznova nalazila u svojoj najvećoj ljubavi, Sartru, i odnosu sa njim, njegovim ljubavnicama, ali i u iskustvu svojih roditelja.

27Čuveni pakt o slobodnoj ljubavi, koji je kao vrlo mlada devojka sklopila sa Sartrom, u početku joj je zadavao bol jer nije delila entuzijazam svog partnera da imaju ljubavnike i ljubavnice, ali je ipak prihvatila predlog čoveka koga je iskreno volela i kojem se beskrajno divila. Obavezali su se da se nikada u životu neće rastati, bez obzira na sve. I tako je i bilo… uprkos tome što su se u sporazumu obavezali da neće nikada živeti zajedno i da nisu obavezni na vernost, kao i da u njihovom odnosu ne sme da se pojavi ljubomora. Sartr je predložio da svake dve godine obnove pakt, što su prvih godina i radili, ali vremenom su prestali jer je bilo jasno da jedno bez drugoga ne mogu. On je njoj trebao jer ga je volela svim žarom prve ljubavi, bio je prvi muškarac u njenom životu, a ona je njemu bila potrebna kao srodna duša, prijatelj, podrška u svakom smislu, najverniji obožavalac. Svojim izuzetnim darom za književnost Simon je oblikovala Sartrove konfuzne rečenice u pitke filozofske eseje i bila mu spona sa drugim ljudima, stišavala je koliko je mogla njegovu impulsivnu prirodu, zbog koje je čak i svojim saradnicima bio dalek i nerazumljiv. Uprkos skromnom fizičkom izgledu, Sartr je bio vrlo upečatljiva ličnost, bio je vatreni zagovornik egzistencijalizma, dramaturg, kritičar i mnogi su ga tada smatrali najvećim intelektualcem toga doba. Podržavao je Marksovo učenje i oštro kritikovao književnost tvrdeći da je to tekovina buržoazije kako bi se otupeo otpor nezadovoljnih u svetu. Ironija je što mu je dodeljena baš Nobelova nagrada za književnost, koju je on u skladu sa svojim stavom odlučno odbio da primi. Njegovi mnogobrojni citati i danas su aktuelni, a praktično je opisao svoj odnos sa ženama rečenicom: „Ljubav, to je ceo život žene, a samo epizoda u životu muškarca“.

Ovom inteligentnom i harizmatičnom muškarcu mnoge žene nisu mogle da odole, tako ni Simon. Bliskost i strast na početku njihove romanse, kasnije su preneli na posao, iako nisu zajedno živeli, svakodnevno su radili, stvarali, razmenjivali mišljenja i čitali dela jedno drugog pre objavljivanja. Simon je kasnije zapisala da je Sartr odbio da pročita samo jedan njen esej, „Starost“ iz 1970. godine, koji govori o intelektualnom padu i samoći svih ljudi koji ne umru pre šezdesete, a 1981. je napisala „Ceremoniju oproštaja“, bolan opis Sartrovih poslednjih godina.

27 (1)Tokom života čuveni filozof je svakodnevno koristio svoj šarm da zavodi žene. Njegovi savremenici su čak tvrdili da ima seksualne probleme, jer, uprkos jakom uzbuđenju, često nije uspevao da ostvari odnos sa ženom. Uprkos tome, bilo je perioda kada je imao sedam ljubavnica istovremeno! Ipak, i tada je Sartru Simon bila potrebna, samo ona je umela da prenese na jednostavan način baš to što on želi da kaže, budući da je često „gubio nit“ u svom filozofiranju i nije uvek bio razumljiv čitaocima. Bovoar je zato u velikoj meri doprinela njegovoj uspešnoj karijeri i ugledu, a mnogi su verovali da su njegova dela u stvari „njeni zapisi njegovog viđenja stvari“. Kraj Drugog svetskog rata ovaj filozofsko-ljubavni par zatekao je na mestu urednika političkog magazina „Moderna vremena“, koji je osnovao Žan Pol sa grupom istomišljenika, a Simon je do kraja života obavljala tu funkciju.

Međutim, iza naizgled romantične heroine i uspešne žene skrivala se tužna i povređena žena, sasvim drugačija od hrabre rodonačelnice modernog feminizma i one koja je bila uzor ženama. Samo njeni najbliži su znali da je Sartr bio prvi muškarac koji je poljubio, sa kojim je vodila ljubav i koji je povredio slomivši joj srce. Mnogi savremenici su ga kritikovali smatrajući da se okrutno igra njenim srcem, budući da je maksimalno koristio prednosti njihove slobodne veze na kojoj je insistirao, a njeni ljubavnici uglavnom su bili pokušaj da mu vrati istom merom. Ona je doslovno bila umešana u svaki segment njegovog života, čak je bila neraskidivi deo njegovih veza sa drugim ženama. Delila je ljubavnice sa njim i ulazila u romanse sa njegovim prijateljima. Sartrova strast prema Simon potpuno je iščezla posle nekoliko godina, pa iako više nije bilo seksualnih odnosa među njima, Simon je uvek pronalazila načine da bude deo njegove intime. Zbližavala se sa ženama koje su njega oduševljavale i koje je zavodio. Složenost odnosa sa Sartrom prenosila je na gotovo sva svoja dela i opisivala kroz likove. Njen čuveni roman „Gošća“, iz 1943. godine, baziran je na odnosu njene učenice, ruske emigrantikinje Olge Kosakjevič i Sartra.

27 (2)U svom delu Simon je uspela da dočara sve slojeve ljubavnog petougla koji su činili ona, njen ljubavnik i kasnije Olgin muž, Olga, njena sestra Vanda i, naravno, Sartr. Uprkos tome što se čitavog života borila za prava žena, Simon je uvek bila u senci muškaraca kojima je silno želela da se dokaže – prvo je to bio njen otac, a zatim Sartr.

U knjizi je kroz živopisne likove opisana i kulminacija njenog bola 1940. godine, kada je 32-godišnja Simon dobila pismo od Sartra u kojem je obaveštava da je ipak odlučio da se oženi, i to njenom prijateljicom Vandom, sa kojom je tada imao aferu. Napisao je: „Znam da ti ova vest neće biti prijatna, ali taj čin braka je čista simbolika“. Filozof se na kraju ipak nije oženio Vandom, a Bovoar je kasnije ušla u emotivnu vezu sa američkim piscem i novinarem Nelsonom Algrenom. Delovali su srećno, imali skladan odnos i izgledalo je kao da je napokon pronašla muškarca koji će je voleti, poštovati i oženiti, kada se sve neočekivano završilo. Savremenici su bili ubeđeni da je, u skladu sa svojim dramama, Sartr „napisao“ scenario i za kraj romanse Simon-Nelson, jer ona je javno ponizila svog partnera u romanu „Mandarini“, njihov odnos predstavila kao banalan i napisala da nikada nije želela ni da bude sa njim. Baš to delo donelo joj je najviše priznanje iz književnosti u Francuskoj i gubitak čoveka koji je iskreno voleo.

Kroz likove u romanu opisan je Sartr, Algren, kao i mnogi filozofi toga doba. Bovoar je tim delom uzburkala ne samo francusku i svetsku javnost, već i srce i sujetu Amerikanca, on je bio šokiran njenim javnim odricanjem od njega, a ona je dokazala da je u stanju da žrtvuje i sebe i ljubav i brak samo da bi ostala uz Sartra i ispoštovala pakt. U najznačajnijem delu, „Drugi pol“, ispoljila je neverovatan bes i ogorčenost prema muškarcima generalno, pa i prema ženama, a u filozofskim krugovima pričalo se da je prava meta njene ogorčenosti Sartr i njegove ljubavnice. Baš taj esej doneo joj je svetsku slavu i uvrstio je u najelitnije filozofe. U njemu je sa velikim žarom dokazivala da muškarci nikada nisu želeli da razumeju žene i njihove probleme, pa su namerno stvorili stereotip da su dame kapriciozne, komplikovane i misteriozne. Na taj način su zadržavali svoju patrijarhalnu ulogu u društvu i žene stavljali u podređeni položaj.

 

simon– Ne želim da žene imaju moć nad muškarcima, već nad sobom – isticala je tada slavna književnica aludirajući na sebe.

Simon je bila i ostala jedna od najkontroverznijih osoba u svetu intelektualaca, jer je svako njeno delo neraskidivo povezano sa njenim životom i ličnošću, a globalna borba za prava žena bila je zapravo njena lična bitka za srce muškarca koji nije nikada želeo da se veže samo za jednu ženu. I dok je francuska i svetska javnost smatrala vodećom intelektualkom 20. veka, i sa velikim poštovanjem čitala sva njena dela, diveći se njenoj samostalnosti i mudrosti, njeno srce je robovalo muškarcu i njegovim kapricima.

Kada je njen dugogodišnji partner Sartr umro, Bovoar je ostala posvećena njegovom imenu i delu. Živela je još šest godina i za to vreme pisala o njihovom neobičnom emotivnom odnosu, objavila je i njihova pisma, ali je izbacila delove u kojima se spominju treće osobe. Tvrdila je da je to učinila da ih ne bi povredila, ali oni koji su je dobro poznavali tvrdili su da zapravo nije želela da se i posle Sartrove smrti „treće osobe“ upliću u njihov život. Simon je umrla od upale pluća i po sopstvenoj želji sahranjena je pored čoveka uz koga je provela čitav život, Žana Pola Sartra, a o snažnoj bliskosti ove dve srodne duše svedoči i zajednička nadgrobna ploča.

M. Pavković/novosti.rs

______________________________________________________________________________________________

ŽENA SE POSTAJE

Ove godine obeležava se sto godina od rođenja istaknute francuske književnice i filozofa Simon de Bovoar.*

 Rođena je 9. januara 1908. godine u Parizu u imućnoj buržoaskoj porodici. Sa samo dvadeset i jednom, kao najmlađi diplomac na Sorboni, postala je profesor filozofije. Tu je i upoznala Žan-Pola Sartra, budućeg životnog i intelektualnog saputnika. Bovoar je od 1931. do 1941. bila profesor filozofije u Marseju, Ruanu i Parizu, a od 1943. se posvećuje književnosti. Jedna od najvećih francuskih intelektualki 20. veka tvorac je eseja i memoara Drugi pol, Starost, Uspomene dobro vaspitane devojke, romana Gošća, Krv drugih, Svi su ljudi smrtni, Mandarini, Lepe slike, pozorišnih komada Memoari, Nekorisna usta… Posthumno je objavljena prepiska sa njenim velikim ljubavima Sartrom i Algrenom.

Ugovor o preljubi

Sazrela je čitajući francuskog filozofa Baresa, preuzima njegove ideje iz knjige Kult moga ja i izjavljuje: „Nisam još nikoga srela ko je više od mene nadaren za sreću“. „Život je predivan kad čovek toga postane svestan“, zapisala je u svojoj osamnaestoj godini. Simon i Sartr su se upoznali 1929, na početku studija filozofije na Sorboni. Nju je fascinirala njegova oštroumnost, njega njena lepota i pamet. Simon to opisuje u memoarima, dok u devojačkim sveskama poverava i da je Sartr veoma oprezan prema njihovoj vezi, kao da baš ne bi da se veže. Pristaje na njegov uslov da može da ima i druge veze. Simon se miri s patnjom, ali ne odustaje od njega, jer „Sartr je baš taj koga želim“, govorila je. Svake dve godine obnavljali su ugovor koji im je dopuštao i druge ljubavi, a zabranjivao ljubomoru. Nisu stanovali zajedno, ali su bili jedno drugom u blizini. „Imali smo problema sa trećim osobama. Jasno. Bilo je sigurno egoistično od Sartra, a takođe i od mene, da sklopimo taj pakt i da u njega uvučemo i druge“, pisala je Simon. U nekim knjigama opisivala je kako je izgledalo kada je u Sartrov život ušetala ruska emigrantkinja Olga Kozakijevič. To su reči o ljubavi i ljubomori iako se zbog ugovora njih odrekla. Prvih deset godina sa Sartrom je bila veoma srećna, „suviše srećna da bi pisala“, objašnjavala je kada su je pitali zašto ništa ne objavljuje. Tema Mandarina je ljubav sa američkim piscem i novinarem Nelsonom Algrenom, koga je napustila jer joj je više značila duhovna veza sa Sartrom.

Drugi pol

Simon je bila radikalna feministkinja i mondijalista. Drugi pol napisala je želeći da objasni šta je čini ženom. Knjiga je prvo objavljena u Francuskoj, 1949. godine, i odmah je doživela uspeh, između ostalog i zbog otvorenog tretiranja ženske seksualnosti. Verzija na engleskom jeziku je izvršila veliki uticaj na ženske pokrete 60-ih godina u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. U Drugom polu ona se usredsređuje na položaj žena, kombinujući istoriju, antropologiju, mit, etnografiju, biologiju, književnost i sociologiju u cilju da otkrije zašto su žene inferioran, drugi pol: podređen, nekreativan i neslobodan. Simon se odriče materinstva i kaže: „Imam potrebu da se trošim, da se ostvarim, treba mi cilj da ga dosegnem, teškoće da prebrodim, jedno delo da ispunim. Nisam rođena za luksuz.“

Ženska nezavisnost i sloboda

Pošto žene imaju reproduktivnu ulogu i ulogu podizanja i odgajanja dece, Simon kaže da je ženama teško da budu slobodne. Ženu ne treba da definiše materica, glasno je tvrdila. Ženska fiziologija i nedostatak penisa ne znače da je žena inferiorna ili da zavidi muškarcima, ili da pati od kastracionog kompleksa. „Prestiž penisa“, govorila je, „jeste aspekt odnosa moći i ‘vrhovne vlasti oca.'“
Bovoar je bila skeptična prema svetom karakteru majčinstva, i ukazala da su samo udate žene te koje su slavljene, dok su one neudate često na lošem glasu. Verovala je da je dobra majčinska ljubav svestan stav, slobodan moralni izbor, a ne instinkt, i da postoje i takve stvari kakve su loše majke. Bovoar je smatrala da žena, da bi bila dobra majka, mora dobro da balansira sa interesovanjima i životom i van podizanja dece. Smatrala je da žene koje imaju plaćene poslove van kuće mogu biti najbolje majke. Zalagala se za kontracepciju, pravno regulisan abortus, pojednostavljen razvod i veštačku oplodnju, tako da žene mogu da povećaju svoje slobode i izbore. Plaćeni posao van kuće, takav da ne iskorišćava, ima vitalni značaj za žensku nezavisnost.

Ženom se postaje

Njena najpoznatija rečenica je: „Ženom se ne rađa nego postaje.“
Muškarci i žene treba da prepoznaju jedni druge kao jednake. „Novoj ženi” je potrebna ravnoteža, slobodna razmena među polovima. Mada je smatrala da je između muškaraca i žena moguć niz odnosa, ideal Bovoar je bio izbalansiran par; par koji ne živi kao zatvorena ćelija, nego se svaki član para integriše individualno u društvo.
Umrla je 14. aprila 1986. godine i sahranjena je kraj njene najveće ljubavi Žan-Pola Sartra na groblju Monparnas u Parizu.

Na jednom listu papira na njenom grobu, na nemačkom jeziku, piše: Hvala Simon. Zahvaljujući vama, moj život se promenio.

Autor:Jelena Ranković /stil-magazin.com

*Tekst objavljen 2.juna 2008.(prim.Bora*S)

______________________________________________________________________________________________

SIMON DE BOVOAR

Kada Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) kaže da su žene drugi pol – šta pod time misli? Pritom za sebe u 21. godini kaže, moja strast je filozofija, u 23. godini napiše nesumnjivo je da sam žena, u 26. moj život je moj projekt. U poslednjem intervjuu pre smrti nam kaže da nikada nije bila diskriminisana kao žena, a u međuvremenu napše „Drugi pol“ u kome na 800 stranica dokumentuje najokrutnije oblike diskriminacije i ropstva protiv žena.

994601-9f2f9024b0b637ff1beb19503a595ac0DRUGI POL, jedan od istorijskih radova feminizma, bio je razlog pokretanja ove velike međunarodne konferencije koja je okupila oko 400 filozofkinja, sociološkinja i drugih feministkinja iz celog sveta na debatu o filozofskim i političkim tezama Simon de Bovoar. Tokom četiri dana paralelnih radionica diskutovano je, na dva jezika, oko 130 radova. Poslednjeg dana, u subotu, oko šest stotina žena napunile su, istorijski, Veliki amfiteatar Sorbone. Kroz ogromne hodnike i stepeništa prolazile su studentkinje, strankinje i starije Parižanke koje su došle da se zajedno sete Simoninih dana. Pred nama su bile aktivistkinje iz istorije feminizma u Francuskoj. Završnu sesiju otvorila je Silvi le Bon de Bovoar, filozofkinja, koju je Simon de Bovoar usvojila dok je Silvi bila na studijama. Usvojena ćerka Silvie le Bon de Bovoar uzbuđeno je pričala kako je sedela na balkonu tog istog amfiteatra kada su pedeset šeste de Bovoar i Sartr održali tribinu nakon puta po Kini. I kako je tada videla prvu filozofkinju Pariza.

Drugog dana skupa održan je najuzbudljiviji panel. Saradnice Simon de Bovoar, i inicijatorke ovog skupa, koje su početkom sedamdesetih formirale prvu akcionu grupu za legalizaciju abortusa, sećale su se zajedničkih akcija. Tako smo saznale da su njih desetak već 1971. pokrenule Kampanju 343: listu poznatih žena iz javnosti koje su se potpisale da su imale (ilegalni) abortus, i da zahtevaju legalizaciju abortusa. Ime Simon de Bovoar je bilo prvo. Od tada počinje faza, kako Simon de Bovoar kaže njenog ‘radikalnog feminizma’. Grupa kasnije organizuje seriju akcija za podršku ili pojedinih žena, kao što je Đamila Bopaša iz Alžira koju su silovali i mučili francuski vojnici, ili trudna maloletna devojčica kojoj je bio potreban abortus…. podršku oslobodilačkim pokretima kao što je alžirski otpor francuskoj kolonizacijia, pokret protiv rata u Vijetnamu…. Tako smo saznale da je Simon de Bovoar delila letke, govorila na uličnim demonstracijama, u školama, potpisivala peticije, pisala feminističke tekstove za dnevne novine…. Simon je isto tako osnivačica dva najpoznatija francuska intelektualna časopisa „Moderna vremena“ (Les temps moderne) zajedno sa Žan Pol Sartrom, i „Feministička pitanja“, (Les questions feministes) zajedno sa Kristin Delfi (Christine Delphy). (Da podsetimo čitateljke da je Kristine Delfi autorka feminističkog eseja „Glavni neprijatelj: ekonomija politike patrijahata“, jedna od organizatorki ovog skupa, zapravo i jedna od učesnica međunarodnog feminističkog skupa u Beogradu 1978. „Drug-ca žena“.)

Simon de Bovoar je za 78 godina života objavila 5000 stranica dnevnika i pisama i još toliko stranica romana, filozofskih tekstova i eseja. Za ženski pokret i feminističku flozofiju knjiga DRUGI POL je istorijska prekretnica. Objavljena 1949. knjiga prethodi i najavljuje svetski ženski pokret i novi pravac feminizma dvadeset godina kasnije. Osnovna ideja knjige je njen naslov, žene su Druge one koje ne odlučuju, ne određuju, koje su izvan zakona, izvan istorije, u filozofskom smislu nebitne, imanentne. U knjizi ovu Drugost Simon de Bovoar detaljno dokumentuje analizom ženskih uloga majke, supruge, seksualnog objekta iz raznih kultura. U isto vreme, njena druga ključna ideja, ženom se ne rađa nego se postaje, je instrument kojim se ženske uloge objašnjavaju. Dakle, uloge su konstruisane, nisu nam date prirodom, zavise od društvenih, kulturnih, istorijskih uslova. I mogu se menjati. Njena osnovna poruka ženama je: Birajte svoj život. To je upravo i ona sama radila. Tako je, zapravo, Simon de Bovoar postavila temelje feminističkog konstrukcionizma, i početke radikalnog feminizma.

Drugi pol je 1949. godine objavio da su tzv. ženske uloge ponižavajuće za žene. Simon de Bovoar je u to duboko verovala, teorijski i lično. Svesno je odbila dom, kujnu, decu. Ona je od svoje rane mladosti živela u malim sobama ili hotelima, hranila se u kafeima, učila u kafeima i bibliotekama. Sa svojim partnerima nije zajedno živela. Tako je izbegla svaku poistovećenost sa privatnim prostorom kao metaforom za žensko. Tek je 1955. ušla u stan u kome je živela do kraja života. Knjiga Drugi pol je došla dok još uvek nije bilo ženskog pokreta da je odbrani. Reći da je materinstvo konstrukcija koja ponižava žene, bio je iskaz koji još uvek nisu mogle da prihvate ni žene a pogotovu muškarci 1949. Alber Kami, francuski pisac i njen pijatelj je knjigu odbacio i rekao, „To je sramota za francuskog muškarca!“. Simonin životni partner i prijatelj Žan Pol Sartr je knjigu podržao, što je u tom trenutku bilo važno. Francuske komunistkinje su bile u dilemi, neke su je optuživale, neke su ćutale.

Analize konteksta nastajanja ove knjige su između ostalog pokazale u kakvoj samoći feminističkih ideja je Simon de Bovoar pisala ovo delo. Prethode joj sufražetkinje, zatim socijalistkinje kao što su Flora Tristan i Mišel Louiz ili prvi zapisi Kristine de Pizan iz srednjeg veka. Tada, posle Drugog svetskog rata ništa feminističkog u filozofiji nije bilo, ni kao naziranje drugačijeg, sem dva prva feministička ‘manifesta:’ Sopstvena soba Virdžinije Wulf, i Odbrana ženskih prava Meri Volstonkraft. Ne tako mnogo. Ali Simon de Bovoar je koristila muške filozofske, sociološke i antropološke teorije i obrtala ih kroz svoje prizme kako bi razumela društvenu uslovljenost pola.

Na skupu su prikazana dva filma. Jedan je romantična verzija Simoninog života: ljubav prema drugaricama, putovanjima, kafeima, razgovori sa prijateljima. Zatim ljubavna pisma Simon de Bovoar Nelsonu Algrenu, piscu iz Sjedinjenih Država, prijateljstvo sa Žan Pol Sartrom. I neprekidno knjige, Simon čita, Simon piše, Simon razgovara, putuje, radi. Drugi film je dokumentarac, poslednji intervju koji je dala jednoj norveškoj novinarki, dve godine pre smrti.

Simon de Bovoar je umrla 14. aprila 1986, naglo, od problema sa jetrom, iste dijagnoze od koje je šest godina pre toga, 15. aprila umro Žan Pol Sart. Sahranjeni su u istom grobu na groblju Monparnas koje je Simon gledala sa svog prozora. Na sharani su bile njene saradnice i feministkinje iz celog sveta, oko 5000 ljudi. Dok se kovčeg spuštao, prijateljice su tiho pevale: pesmu ‘za jednu laganu smrt’.

U knjizi pripremljenoj za ovaj jedinstven događaj januara 99, Simonin Pariz, stoji citat iz knjige koju je Simon napisala povodom smrti svoje majke Jedna jako lagana smrt“: „Ne umire se zbog rođenja. Ne postoji prirodna smrt: ništa što se događa čoveku nije nikada prirodno jer njegovo prisustvo dovodi svet u pitanje.“ – To je jedna bovoarska misao! rekla bi feministička istoričarka Klodin Montrej, čija majka je 1950. čitala Drugi pol dok je Klodine bila u njenom stomaku.
Konferencija u Parizu, 19-24 januara 1999.

_________________________________________________________________________________________________________________________

JEDNO RAZMISLJANJE

Bolja potvrda o jednakosti polova, od suživota Simon De Bovoar i Žan Pol Sartra,nije potrebna. Dva snažna i ravnopravna mentalna sklopa, nisu ugrožavala jedan drugog, dopunjavala su se, to da. Ali!
Sveti Hrizostom a da i ne trepne, piše/kaže/veli: „Od svih divljih životinja najštetnija je žena.“ Ili moj antiljubimac, peobraćenik, Sveti Avgustin, koji je tvrdnjom da se svi rađamo grešni zbog greha Evinog/ženinog, zagadio vekove. To traje i dan današnji, poslušajte čak i pravoslavne vladike.
Pametni i „umereni“ skriboman Toma Akvinski, iznosi mišljenje da „je žena biće slučajno i nepotpuno.“(!?) Ko od nas se ne seća Pitagorine teoreme, „Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbiru….? Ali poslušajte ovo: „Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svetlost i muškarca i jedan rđav princip koji je stvorio haos, mrak i ženu“(!?) To su reči istog tog Pitagore. Pa onda sve gore jedno od drugog, Ksenofon: „Muž i žena su duboko strani jedno drugom“; Tertulijan: „Ženo ti si vrata od pakla“; ni Hesiod ne želi da ostane po strani: „Onaj koji se poverava ženi, poverava se lopovu.“ LEVIT, treća knjiga Pentatuha izjednačava ženu sa tovarnom životinjom. Apolon kod Eshila negira majčinstvo, kao jeb’o te, rodio me tata! Ima i relevantne podatke, Atinu je Zevs rodio iz sopstvene glave! Š’a mi napriča Belvederski?

Obrazovana, svestrana, istraživač, Simon De Bovoar ne zaboravljajući i ne ostavljajući po strani ni jedan izvor ili ličnost, posvećeno gradi „Kulu Vavilonsku“ tiranije kojoj su žene vekovima izložene od strane muškaraca. Ne zaobilazi Hegela i njegov stav o odnosu roba i gospodara, transponuje na odnos žene i muškarca. Nalazi nedostatke u Frojdovom tumačenju da „žena samu sebe vidi/doživljava kao obogaljenog (kastriranog) muškarca.“ Citira pojedine stavove Klod Levi-Strosa koji su ponekad kontradiktorni. Odnosi se s poštovanjem prema ličnostima i činjenicama, sa poznavanjem i čak ličnim iskustvima, verodostojno nas upoznaje sa položajem žene u različitim vremenima, sredinama, zemljama, kontinentima.

Nenametljivo ali ravnopravno, iznosi i stavove apologeta „slabog pola“ iz XVII veka: „Mulier perfetur viro scilicet. Materia: „quia Adam factus est de limo terrae, Eva da costa Ade.“ Loco: „quia Adam factus est extra paradisum, Eva in paradiso.“ In conceptione: „quia mulier concepit Deum, quid homo non potuit.“ Volim kako to zvuči na Latinskom jeziku ali ću ipak prevesti. „Žena je superiornija od muškarca.“ Materijalno: „Adam je sačinjen od blata, Eva od Adamovog rebra.“ Po mestu: „Adam je stvoren izvan raja, Eva u raju.“ Po koncepciji: „Žena je saznala boga, muškarac nije.“

Pominje zahtev Erazma Roterdamskog da se ženama omogući obrazovanje, Kornelijusa Agripu koji optužuje muškarce za tiraniju nad ženama, Voltera koji često ukazuje na nepravednost ženske sudbine, Didroa koji smatra da je inferiorni položaj žena stvorilo društvo (čitaj: muškarci)….

Kako protumačiti viševekovne budalaštine u vezi žena, u čemu je crkva, može se s pravom reći, prednjačila. Možda bi sve žene trebalo da služe samo za zabavu i „rasterećenje“ muškaraca (jer zaboga oni su ipak muškarci) a da ne bi bile nečiste/prljave, morale bi da bezgrešno začnu kao Mater Božja!? Ali kako bi onda bile i ostale svojina muškaraca?

Koknite me ako grešim ali moj čvrst i dugogodišnji stav po pitanju odnosa muškaraca i žena je, da je u osnovi svega (od Adama pa naovamo) strah od žena, od izneveravanja njihovih očekivanja, koja muškarci često preuveličavaju ne poznajući dovoljno žene. Gospođa De Bovoar na jednom mestu piše: „Žena je mnogo dublje razjedinjena u sebi samoj nego muškarac.“ Istorijski gledano a situaciju možemo smestiti i u današnjicu, veoma je mali broj muškaraca koji je uspeo da se izdigne iznad infantiliteta, da psihološki, psihički, mentalno sazri i prema ženama se odnosi s poštovanjem, ljubavlju, ulazeći s njima u odnose bilo kakve vrste, potpuno ravnopravno. Većina muškaraca svoju inferiornost spram žena, pokušavala je, pokušava i danas, da nadomesti hiljadama gluposti i imbecilnosti sve do ratova a najčešće sticanjem novca, bogaćenjem i lažnim osećanjem moći. Naravno, uvek će biti žena koje će to privlačiti ali je takav odnos lažan, proračunat i neprirodan. Ali to je sasvim druga tema. Strah, strah, strah! Muškarac će lakše podneti poraz od drugog muškarca nego nedokazivanje kod žene!

izvor Mikele 9

______________________________________________________________________________________________

Alice Schwarzer: Simone de Beauvoir buntovnica i utiračica puteva

tumblr_kw0px9fPEP1qzdxojo1_400Intervjui Alice Schwarzer sa Simone de Beauvoir nastali su između početka 1972. i rujna 1982. godine. Tokom godina postali su predmetom rasprava u celom svetu i ključ razumevanja političkih/feminističkih nastojanja u radu i životima obe autorice. Simone de Beauvoir je reprezentativni primerak moderne, aktivne intelektualke. U posleratnim godinama, u državi blagostanja, bila je radikalni filozof egzistencijalizma i razotkrila patrijarhalnu osnovu teorija u biologiji, psihoanalitici, istorijskom materijalizmu; proučavala je rodne uloge i postavila slobodu, pravo na samoodređenje i jednakost kao osnove svih vrednosti.

Njena knjiga Drugi pol obavezna je literatura feminističkoj publici 20. veka.Simon de Bovoar (1908-1986), Francuskinja, feministički filozof i književnica, prisna prijateljica Žan-Pol Sartra, stekla je svetsku slavu studijom „Drugi pol“ (1949) u kojoj razmatra ugnjetavanje žena. Ovo prvo uticajno delo feminističke filozofije postavilo je razliku između biološke polne različitosti i društveno nametnutih kategorija roda. De Bovoarova je zastupala prava žena, isticala da nikakav fizički ili biološki razlog nije dovoljan da se status žene objašnjava kao „drugo“, umesto kao „subjekt“, što se čini kada su muškarci u pitanju. Ta drugost, po njenom mišljenju, nastaje zbog jake veze koju žena ima prema svom ugnjetaču, muškarcu. Ona se zalaže za ujedinjenje žena, čime bi se potvrdile kao subjekti. Ističe da su ontološki uslovi isti i za žene i za muškarce, ali ne predlaže način kako da se to ostvari. Značajna dela su joj i „Memoari poslušne kćeri“ (1958), „Veoma slatka smrt“ (1964), „Starost“ (1970) i „Zbogom za Sartra“ (1981).
5 februar 2008

Alice Schwarzer ovom knjigom potvrđuje veliku ulogu Simon de Beauvoir  u stvaranju moderne društvene teorije i prakse. Pitanja otvorena ovim razgovorima – identitet, moć, muškarci, deca i politika – su i danas vrlo aktualna.

“Zato sam danas feministkinja”

Autorica eseja “Drugi spol” koji je izišao 1949. godine priključuje se feministkinjama, a tek 1972. objašnjava zašto.

Alice Schwarzer: Vaša analiza položaja žene još uvijek je najradikalnija. Od objavljivanja Vaše knjige Drugi spol 1949. nijedan autor nije išao tako daleko kao Vi, a Vi ste i najviše inspirirali nove ženske pokrete. Ipak, tek ste se sad – nakon 23 godine – aktivno angažirali u konkretnoj, ali i kolektivnoj borbi žena za svoja prava. U Parizu ste s Francuskinjama izišli na ulicu i sudjelovali u međunarodnim ženskim demonstracijama. Zašto?

Simone de Beauvoir: Zato što se u posljednjih dvadeset godina položaj žene ustvari nije promijenio. U Francuskoj je došlo do nekih malih promjena u vezi s brakom i rastavom. I kontracepcijska sredstva su nešto raširenija – ali nedovoljno, samo sedam posto Francuskinja uzima kontracepcijske pilule. U svakom slučaju, žene koje rade ograničene su na poslove tajnice ili medicinske sestre, a jako rijetko su šef nekog poduzeća ili liječnik. Najzanimljivije karijere su im nedostupne, a unutar pojedinih zanimanja muškarci su im opet postavili prepreke. Sve me to navelo na razmišljanje. Mislila sam da je nužno da žene koje to stvarno žele uzmu sudbinu u svoje ruke. Tako sam, kad su me žene iz francuskog ženskog pokreta pitale želim li s njima raditi na manifestu za pravo na pobačaj u kojemu bismo same sebe optužile da smo pobacile, pomislila: To je pravi put da privučemo pažnju na najveći skandal koji danas postoji, na zabranu pobačaja! Tako je to počelo. Naravno, za mene je bilo samorazumljivo da ću sudjelovati u prosvjedu i preuzeti slogane s kojima se u potpunosti slažem: pravo na besplatan pobačaj i kontracepcija! Slobodno majčinstvo!

Schwarzer: Govorite o situaciji u Francuskoj. Međutim, posjetili ste i više socijalističkih zemalja. Je li se tamo možda položaj žena promijenio iz temelja?

Beauvoir: Tamo je situacija nešto drugačija. Naime, izbliza sam vidjela situaciju žena u SSSR-u. Skoro sve Ruskinje rade, a ljudi preziru žene koje to ne čine (supruge nekih visokopozicioniranih funkcionara ili drugih važnih ljudi). Sovjetske žene vrlo su ponosne što rade. Imaju vrijedne socijalne i političke odgovornosti i osjećaj za te odgovornosti. Ipak, ako u obzir uzmemo statistiku i pogledamo koliko je žena u Centralnom komitetu i u parlamentu, to jest, koliko žena zaista ima moć – to je vrlo niska brojka u usporedbi s muškarcima. Sa zanimanjima je jednako. Najneugodniji poslovi su ženski poslovi. Skoro svi medicinari u SSSR-u su žene jer je liječenje besplatno, država liječnike loše plaća, a posao je iznimno težak i zamoran. Žene šalju u obrazovanje i medicinu, ali najvažniji poslovi kao što su znanost ili inženjerski poslovi puno su im teže dostupni, a čak i unutar teško izvojevanih poslova na hijerarhijskoj ljestvici su ispod muškaraca – upravo kao i u kapitalističkim zemljama. Kao i svugdje drugdje, i u Rusiji je prisutna sramota protiv koje se bore ženski pokreti: rad u kući, briga za djecu – i u SSSR-u su za sve to isključivo zadužene žene. Iz toga se može zaključiti da jednakost muškaraca i žena nije ostvarena niti u SSSR-u.

Schwarzer: Koji su razlozi za to?

Beauvoir: Najprije to što socijalističke zemlje nisu zaista socijalističke. Naime, nije ostvaren socijalizam koji mijenja ljude – o čemu je sanjao Marx -, nego su se promijenili proizvodni odnosi. Ali mi smo danas sve više svjesni da sama promjena proizvodnih odnosa nije dovoljna da bi se promijenilo društvo, čovjek. Dakle, u socijalističkim zemljama usprkos različitom ekonomskom sistemu muškarcima i ženama ostaju dodijeljene tradicionalne uloge. To je povezano s time što su muškarci u našim društvima usvojili ono što ja zovem kompleks nadmoćnosti, dakle predodžbu o nadmoćnosti. Oni nisu spremni da ga se odreknu. Oni trebaju podložnost žene da bi podigli sebi vrijednost. A same žene su toliko naučene na to da sebe smatraju manje vrijednima, da se vrlo rijetke usude boriti na toj razini.

Schwarzer: Postoji mnogo nesporazuma oko pojma “feminizam”. Kako ga Vi definirate?

Beauvoir: Sjećam se da sam na kraju Drugog spola rekla da sam anti-feministkinja, naime, mislila sam da će se problemi žena sami od sebe riješiti razvojem socijalizma. Feministi su žene – ili čak muškarci -, koje se (možda u vezi s klasnom borbom, ali ipak izvan nje) bore za žene, a da nužno ne povezuju ciljanu promjeru sa cijelim društvom. Danas sam u tom smislu feministkinja. Naime, uvidjela sam da borba na političkoj razini ne vodi tako brzo k cilju. Moramo se, dakle, boriti za konkretan položaj žene prije nego što dođe socijalizam o kojemu sanjamo. Osim toga sam uvidjela da ravnopravnost muškaraca i žena nije nastupila niti u socijalističkim zemljama. Zato sam danas aktivna u pokretu za oslobađanje žena.K tomu dolazi i činjenica– a to je, vjerujem, za mnoge žene jedan od razloga zašto su stvorile ženski pokret -, da čak i u ljevičarskim, pa i revolucionarnim grupama i organizacijama vlada duboka nejednakost između muškaraca i žena. Žene su uvijek radile najniže, najdosadnije i najskromnije poslove, a muškarci su uvijek imali glavnu riječ, pisali su članke, radili sve zanimljive stvari i preuzimali najveću odgovornost. Čak unutar tih grupa koje su u principu tu da oslobode sve – pa i žene i mladež -, čak i tu je žena bila manje vrijedna. Dakle, apsolutno je nužno da žene same uzmu sudbinu u svoje ruke.

Schwarzer: Što mislite o Novom feminizmu općenito? O borbenim maldim ženama koje su radikalnije nego ikad prije?

Beauvoir: Unutar ženskih pokreta postoje razna strujanja– najviše u Americi gdje su najnaprednija. Od Betty Friedan koja je prilično konzervativna, do SCUM koji je za kastraciju svih muškaraca. I u Francuskoj unutar pokreta postoji više orijentacija, a moja je ona koja pokušava povezati emancipaciju žene s klasnom borbom. Naime, ja mislim da je specifična borba žena ipak povezana s onom koju moraju voditi muškarci te zato odbijam potpuno isključivanje muškaraca. Schwarzer: Što onda – s obzirom na trenutni stadij razračunavanja – mislite o isključivanju muškaraca iz kolektivnog rada na ženskim pravima, što se dešava i u većini ženskih pokreta u Francuskoj? Beauvoir: Da, ja sam za to. Za isključivanje sam muškaraca, ali do određene točke. To je stvar stadija, kako ste upravo rekli,. Za to ima više razloga: najprije treba računati s time da se muškarci niti u takvim grupama ne bi mogli odreći muških refleksa, da bi govorili i naređivali. S druge strane, mnoge žene – što god rekle, a često to i same znaju – imaju određen osjećaj manje vrijednosti, sramežljive su. Kad bi muškarci bili prisutni, mnoge se ne bi usudile govoriti tako slobodno kako to čine kada su među sobom. Posebno je važno da žene unutar svojih grupa ne susreću svojeg muža ili partnera, nikoga za koga su jako vezane jer se moraju osloboditi upravo od njega. Trenutno ni mentalitet muškaraca ni žena ne dopušta iskrenu diskusiju u miješanoj grupi.

Schwarzer: Je li isključivanje muškaraca za Vas praktično pitanje jer bi žene bile sputanije itd.? Ili je to i političko pitanje? Naime, muškarac – tako argumentiraju feministkinje – nije stvorio samo sustav u kojem se žene iskorištava i koji ga reprezentira, nego i individualno profitira od ugnjetavanja žene te je zato u prvoj etapi neprijatelj broj 1.

Beauvoir: Da, zasigurno, ali nije to tako jednostavno. Ovdje odgovara ono što je Marx rekao za kapitaliste: I oni su žrtve. Naravno da je preapstraktno govoriti da se treba boriti protiv sistema, kao što sam ja neko vrijeme radila. Kao žena treba se, naravno, boriti protiv muškaraca. Na kraju krajeva, ne možeš nekažnjeno biti sudionik i profiter nekog sistema, čak i ako ga nisi stvorio, čak i ako ga ne stvaraju današnji muškarci. Na primjer, muškarac od trideset godina nije osnovao ovaj patrijarhalni svijet, ali on od njega na neki način profitira, čak i ako spada u one koji ne žele profitirati. On to usprkos tome čini jer je sigurno usvojio mnoge stvari. Prema tome, prvo se treba boriti protiv sistema, i, drugo, prema muškarcima treba biti barem nepovjerljiv ako ne i neprijateljski raspoložen. Žene moraju odjednom napasti i sistem i muškarce.
Kad je muškarac feminist, to nije posve jednako. Ipak treba zadržati jednu dozu nepovjerenja, čuvati se paternalizma. Žene ne žele da im se zajamči sloboda, one je žele same postići. To uopće nije isto.

Schwarzer: Smatrate li politički korektnim to što određeni broj žena ide toliko daleko da preziru muškarce?

Beauvoir: Možda. Možda nije loše da su neke žene potpuno radikalne i posve odbijaju muškarce. Te žene bi mogle za sobom povući one koje bi zbog manjkave osobne motivacije bile spremne na kompromise s muškarcima. To je vrlo moguće.

Schwarzer: U većini ženskih pokreta postoji i homoseksualna frakcija – koja, inače, uopće nije većina, kako se često čuje, nego manjina koja ipak daje važne impulse. Vjerujete li da ženska homoseksualnost – kao najradikalniji oblik isključivanja muškaraca – u trenutnom stadiju može biti političko oružje?

Beauvoir: O tome još nisam razmišljala. Mislim da je principijelno dobro da su neke žene vrlo radikalne. Ali čini mi se da radi složnosti s heteroseksualkama nije baš umjesno kad previše ističu homoseksualnost i gotovo ju propagiraju ili kad im objašnjavaju različite načine kako da se odreknu muškaraca. Ali zaista mislim da je dobro da postoje homoseksualne žene.

Schwarzer: One tvrde da isključuju seksualne veze s muškarcima jer su one u trenutnim okolnostima nužno represivne…

Beauvoir: Je li seksualna veze između muškarca i žene uvijek represivna? Ne bi li se u međuvremenu moglo raditi na tome da se te veze promjene, a ne zabranjuju? Šokiram se kad mi netko kaže da je svaki koitus zlostavljanje. To ne vjerujem, to ne osjećam. Kad netko to tvrdi, u biti opet preuzima muške mitove. To bi značilo da je muški spol mač, oružje. Mislim da bi civilizacija koja bi bila primjerena i muškarcima i ženama trebala pronaći seksualne veze koje nisu represivne.

Schwarzer: U jednom komentaru Drugog spola rekli ste da vas činjenica što ste žena nikad nije osobno doticala, da ste se našli “u poziciji iznimne nepristranosti”. Želite li time reći da žena individualno može umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Kako poslovno, tako i u vezama sa svojim bližnjima?

Beauvoir: Potpuno umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Ne! A zašto i bi? Imam tijelo žene– no jasno je da sam imala puno sreće. Izbjegla sam ropstvo žene koliko je bilo moguće, to jest prije svega majčinstvo i poslove u kući. I poslovno, kao profesorica filozofije u vrijeme kad je mnogo manje žena studiralo nego danas, bila sam privilegirana među ženama. A budući da ih je bilo malo, muškarci su bili spremniji prijateljski priznati ženu koja je nešto postigla. Danas, kada su žene češće uspješne, muškarci se moraju bojati za svoje mjesto. Ali kad netko, kao ja, shvati da žena ne mora nužno biti majka i supruga da bi imala ispunjen i sretan život, onda postoji određeni broj žena koje neće morati trpjeti ropstvo. Naravno, moraju se roditi privilegirane ili imati određene intelektualne sposobnosti.

Schwarzer: Jednom ste rekli: “Najveći uspjeh mog života moja je veza sa Sartreom”…
Beauvoir: Da, da…

Schwarzer: … Ali čitav život Vam je bilo važno da budete neovisni. Vjerujete li – imajući na umu da su danas ravnopravne veze između muškarca i žene vrlo teške – vjerujete li da ste riješili Vaš osobni problem?

Beauvoir: Da, ja sam ga osobno riješila. Posve sigurno. Ali kad se osvrnem oko sebe… Da, ipak ima još nekih koje su utekle ugnjetavanju muškaraca. Većinom su to žene koje su uspješne u svojem poslu, a da možda i nemaju zaista sretnu i uravnoteženu vezu s određenim muškarcem. Ipak, da sama nisam upoznala Sartrea, možda bih i ja imala nekoliko takvih priča u životu. Taj život vjerojatno ne bih smatrala tako sretnim kao ovaj koji sam vodila, ali bi svejedno bio prihvatljiv.

Schwarzer: Polazeći od besplatnog rada u kući koji vrše isključivo žene, neki pokreti danas definiraju žene kao “klasu”, kao klasu izvan već definiranih klasa. Njima je tako patrijarhalno tlačenje glavni, a ne sporedni prigovor. Slažete li se s tom analizom?

Beauvoir: U ovom trenutku smatram da su analize nedostatne. U Drugom spolu sam napisala da su žene “niža kasta”, kastom se naziva skupina iz koje se ne može izići. Iz jedne klase se u principu može prijeći u drugu. Ako si žena, nikad nećeš biti muškarac. Dakle, žene su zaista kasta. A način kako ih se tretira gospodarski, socijalno i politički čini ih “nižom kastom”.
Što povezuje patrijarhalno tlačenje s kapitalističkim? Trenutno nemam odgovor. To je problem na kojemu bih htjela raditi sljedećih godina. Jako me zanima. Smatram da analize koje u patrijarhalnom tlačenju nalaze nešto što odgovara kapitalističkom tlačenju nisu ispravne. Naravno, ženi oduzimaju produkt njezinog rada, ili bolje rečeno: njezin rad ne stvara dodatnu vrijednost. To je, dakle, drugačiji položaj nego onaj radnički, njemu kradu dodatnu vrijednost. No ovo pitanje je ustvari elementarno, cjelokupna taktika žena ovisi o njemu. Posve je ispravno naglašavati odbijanje neplaćenog kućnog rada jer on predstavlja iskorištavanje. Ali ima i žena koje su neovisne i zarađuju za vlastiti život. Njih se iskorištava drugačije nego kućanice…
Schwarzer: …ali one i van kuće rade za manju plaću nego muškarci…

Beauvoir: Da. Plaće nisu jednake. To je točno. Ali iskorištavanje rada u kući i rad za plaću nisu isto. Tom problemu se, na primjer, nisu dovoljno posvetile ni Kate Millet, ni Germaine Greer, ni Firestone…Ali Firestone, koja je manje poznata, u svojoj Dialectic of Sex donosi nešto novo, naime zahtijeva prava za djecu. Ona povezuje oslobođenje žena s oslobođenjem djece. To je ispravno. Žene će biti slobodne tek kad se djeca oslobode od odraslih. Nikad nisam govorila o tome, jer nikad nisam o tome razmišljala.

Schwarzer: Angažirani ste i u klasnoj borbi – a od svibnja 1968. ste i vrlo aktivni. Na primjer, preuzeli ste odgovornost za jedan radikalno ljevičarski časopis. Kakve postoje veze između klasne i spolne borbe?

Beauvoir: Sve što sam mogla zaključiti je da klasna borba u pravom smislu ne emancipira žene. To me navelo da od objavljivanja Drugog spola promijenim mišljenje. Bilo da se radi se o komunistima, trockistima ili maoistima, žena je uvijek podređena muškarcu. Zbog toga sam uvjerena da žene svoje probleme moraju uzeti u svoje ruke. A da bismo našli vezu između iskorištavanja radnika i iskorištavanja žene, potrebna je ozbiljna analiza. Sigurna sam da bi iskorjenjivanje kapitalizma stvorilo bolje uvjete za emancipaciju žene – ali to ne znači da bi ona odmah bila ostvarena. Iskorijeniti kapitalizam ne znači iskorijeniti patrijarhat – dok obitelj ostaje netaknuta. Vjerujem da se moraju promijeniti ne samo vlasnički odnosi, nego i struktura obitelji. Čak i u Kini su ukinuli patrijarhalnu ili bolje rečeno: feudalnu obitelj te tako postigli promjenu u položaju žene. Ali to se dogodilo samo zbog prihvaćanja nuklearne obitelji koja je u biti naslijeđe feudalne obitelji. Zato nisam posve sigurna da su žene u Kini oslobođene. Mislim da treba ukinuti obitelj. U potpunosti se slažem sa ženama, a nekad i s muškarcima koji su pokušali obitelj zamijeniti komunama ili drugim oblicima koje tek treba stvoriti
.
Schwarzer: Da li bi se onda moglo reći da nije sigurno da klasna borba oslobađa žene, ali da bi, obrnuto, radikalni feminizam uništio klase?

Beauvoir: Kad se počne uništavati obitelj i odgovarajuće strukture, onda postoji mogućnost da se istovremeno poljuljaju i temelji kapitalizma. Ali ne želim skakati pred rudo, a da prije toga nisam dovoljno razmišljala o tome koliko bi žensko uništenje patrijarhalnog društva imalo utjecaja na sve aspekte kapitalizma i tehnokracije. Feminizam će zaprijetiti sistemu ako bude imao vrlo radikalne zahtjeve i ako ih uspije provesti.

Schwarzer: Nakon izdavanja Drugog spola često su Vam predbacivali da ste zastali u analizi te da niste razvili taktiku za oslobođenje žena.

Beauvoir: To je točno. Priznajem da sam to u knjizi zapostavila. Odustajem od maglovitog povjerenja u budućnost, u revoluciju i socijaliste.

Schwarzer: Kakve mogućnosti vidite što se tiče oslobođenja žena? Individualno i kolektivno?

Beauvoir: Žene prvenstveno moraju raditi izvan kuće. Kao drugo, ako je moguće, ne trebaju se udavati. I ja sam se mogla udati za Sartrea, ali mislim da smo bili pametni što to nismo učinili. Jer kad se osoba vjenča, ljudi ju tretiraju kao vjenčanu, a na kraju se i osoba sama smatra vjenčanom. Kao vjenčana, osoba ima potpuno drugačiji odnos spram društva od nevjenčane osobe. Brak je za ženu opasan. Naravno, mogu postojati razlozi za to: Ako želiš imati djecu, još uvijek je vrlo teško kad roditelji nisu vjenčani, jer djeca onda imaju puno poteškoća u životu. Ali ja mislim da je tako bolje.
Ono što se prije svega računa ako zaista želiš biti neovisna osoba, to je posao. To savjetujem svim ženama koje me pitaju. Posao je nužan preduvjet koji im dopušta da se razvedu ako žele. Tako mogu prehranjivati sebe i djecu, nisu ovisne i mogu ostvariti ono što žele u životu.
Ipak, niti posao nije čudotvorno sredstvo. Ja vrlo dobro znam da četiri marke na sat jedne radnice ili čistačice ne čine osobu neovisnom. Znam da rad danas ne oslobađa, nego čak otuđuje. Zato žene često moraju birati između dva otuđenja: onog kućanice ili onog zaposlenice. Usprkos tome, rad za plaću je prvi preduvjet za neovisnost.

Schwarzer: A već udane žene i majke?

Beauvoir: Postoje žene koje više nemaju šansu. Ako već imaju 35 godina, četvero djece na grbači, udane su i nemaju posao – onda stvarno ne vidim što se tu još može učiniti. Možemo govoriti samo o perspektivnom oslobođenju dolazećih generacija, mladeži i nekih privilegiranih!
Schwarzer: Može li žena koja želi biti emancipirana ostati na individualnoj razini ili mora djelovati kolektivno?

Beauvoir: Mora djelovati kolektivno. Uvijek treba djelovati kolektivno. Ja to dosad nisam činila jer nije postojao organizirani pokret s kojim bih se slagala. Ali Drugi spol je na neki način bio akt koji je nadišao moje vlastito oslobođenje. Jer ja sam vodila život koji sam htjela.

Schwarzer: Kako biste općenito ocijenili razvoj postojećih ženskih pokreta?

Beauvoir: Mislim da će napredovati. Ali neće biti jednostavno. Naime, tu je želja da se dopadnu muškarcima, ta ženskost. To je kod žena vrlo rašireno. U Francuskoj, kao i svugdje, mnoge su žene vrlo konzervativne, vrlo ženstvene…Ipak mislim da će žene uz današnje uvjete rada imati malo više vremena da razmišljaju te da bi i u kapitalizmu mogle nešto postići. Ali što se tiče poslova van kuće, sigurno je da u kapitalističkoj zemlji nikad neće dati posao ženi ako ima nezaposlenih muškaraca. Mislim da bi ženski pokreti mogli djelovati kao studentski, koji su također na početku bili ograničeni, ali su onda skoro sve digli u zrak. Ako se probiju u poslovni svijet, stvarno bi mogle uništiti sistem.

Schwarzer: Imate li, madame, viziju svijeta u kojem će žene biti slobodne?

Beauvoir: Ne vjerujem da trebamo očekivati nešto posebno od ženskosti. Usprkos svemu mi težimo asimilaciji, a ne razvoju specifičnih ženskih kvaliteta. Ne vjerujem će žene, nakon što su dostigle ravnopravnost, razvijati nešto posebno zanimljivo, poetsko, dakle ženske vrijednosti. Činjenica je da su muškarci stvorili univerzalnu kulturu, civilizaciju i vrijednosti. Ali upravo kako proletarijat negira da je buržoazija univerzalna klasa, a da ne odbija sve buržoaske vrijednosti nego ih prisvaja, upravo tako bi žene ravnopravne s muškarcima trebale prisvojiti vrijednosti koje su muškarci stvorili, umjesto da ih odbijaju. Pri stvaranju univerzalnih vrijednosti muškarci su im često dali svoje vlastito, muževno obilježje. Oni su promiješali univerzalnost i muževnost na vrlo podmukao i suptilan način. Radi se, dakle, o tome, kako da ih se razdvoji, kako odstraniti pomutnju. To je moguće i jedna je od zadaća koju žene imaju. Ali što to na kraju krajeva znači: odbiti muški model? Ako žena uči karate, to je muškobanjasto. Ja mislim da je dobro da to čini. Ne smijemo odbiti svijet muškaraca jer on je istovremeno svijet uopće. A najzad, i naš svijet. Žena će, kao i muškarac, stvoriti nešto što je toliko drugačije i novo kao ono drugih muškaraca. Ali ne mislim da će stvoriti nove vrijednosti. Ako netko vjeruje u to, onda vjeruje u žensku prirodu – a protiv toga sam se uvijek borila. Sve te koncepte moramo ostaviti postrani.

Schwarzer: Pristajete li na nasilje u svrhu oslobođenja žena?

Beauvoir: Kako stvari danas stoje, da. Do određene granice. Budući da muškarci koriste nasilje protiv žena – kako u svojem jeziku, tako u gestama, zlostavljanjima, uvredama i pljuskama-, i žene se smiju obraniti nasiljem.

Schwarzer: Smatrate se militantnom feministkinjom i angažirali ste se u aktivnim sukobima. Kakvi su Vaši planovi u skoroj budućnosti?

Beauvoir: S Pokretom za oslobođenje žena u Francuskoj radim na jednom projektu. Želimo organizirati javno saslušanje, dane informiranja i denunciranja zločina protiv žena. Prva dva dana će se održati 19. i .20. veljače u pariškoj dvorani Mutualité, te o majčinstvu, pobačaju i kontracepciji. Bit će to neka vrsta istražne komisije koja će se baviti ženama. Oni žele autentične razloge zbog kojih mogu zahtijevati ukidanje paragrafa o pobačaju. Zajedno sa ženama i muškarcima koji će sudjelovati u događaju saslušat će svjedoke. Među njima će biti i muškarci, ali prije svega žene koje su pobacile. Slušat ćemo i majke koje govore o tome kako je njihov život pakao u ovom društvu, u kojemu muškarci svu odgovornost za djecu prebacuju na ženu samu. Slušat ćemo i biologe, sociologe te mnogo ljudi koji nam omogućuju da objasnimo zašto želimo pravo na pobačaj.

Schwarzer: Borba za oslobođenje žena često se povezuje s borbom za pravo na pobačaj. Da li biste osobno htjeli prijeći preko tog stadija?
Beauvoir: Naravno. Mislim da ću sa ženskim pokretom još raditi na mnogim stvarima. Pravo na pobačaj je važno, ali ipak nije ništa više nego preduvjet za oslobođenje žene.

Nouvel Observateur, 1972. godine

Izvor:livano85.blogspot.com

_______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

7 thoughts on “ROBINJA LJUBAVI…

  1. Povratni ping: SIMON DE BOVOAR Heroina savremenog feminizma i robinja ljubavi | BELEŽNICA

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s