TAMOiOVDE______________________________________________________________________________
Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome?
Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje. I neodlučnost: sve te veže, sve te zaustavlja, pređeni put, korak koji nije više lak, strah od novih počinjanja samo za prvo nema straha jer nema iskustava, i onda se čuva ono do čega ti nije stalo, što je tvoje koliko i ma čije, tvoje po nevolji i po neimanju ničega a ne po voljenju, a to je najcrnja varka, jer i ovako ništa nemaš, pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i čekaju.
Meša Selimović/Magla i mjesečina
_______________________________________________________________________________________________
Divno!
Šta smisleno nakon ovog reći, no smognuti snage i ćutke pobeći.
Hvala.
„Ustajem sad i idem!“
https://tamoiovde.wordpress.com/2011/08/15/ustajem-sad-i-idem/
Rekoh ja (a naučih od pametnijih od mene) da je strah naš najveći neprijatelj. Koliko lepog nam oduzme, pa to još lepo okarakterišemo kao: odgovornost, odraslost, razumnost, principijelnost, ma savršeno se operemo pred sobom za sve buduće dane ličnog nezadovoljstva i promašaja koje smo sami sebi skrojili.
Potreba za posedovanjem, za fiksiranjem na lažne sigurnosti stoji u pozadini većine strahova. A sve je samo iluzija, koju racio nije spreman kao iluziju da prihvati. Tek kad dozvolimo da nam se život dešava umesto da prolazi pored nas, kad počne da da protiče kroz nas, i kad počnemo i mi da tečemo s njim, tek tada prestaće da bude važno imanje nemanja jer će postojati istinski smisao. Samo, nema mnogo hrabrih koji su u stanju da se odvoje od ružne ili prazne sigurnosti i zakorače u neizvesnost ma kako primamljiva ona bila. Ali, ko smogne snage i podje, brzo nauči da korača i ni za šta se više vratio ne bi na staze tuge, nezadovoljstav i čamotinje jer spozna da vredi i zaslužuje više od toga.
Kad malo bolje razmislim, blagoslov je kad imanje nemanja postane toliko drastično da ne ostavlja izbor do samo uništenja ili odlaska. Tad postoji šansa da proradi nagon za samoodržanjem, i da se zakorači u neizvesnost pa kako bude, umesto da se za života umire lišen lepote postojanja i sa stalnim bolnim podsećanjem na sva nedostajanja.
„Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju“ premudro
sta je tvoje i tvoje je, sta je moje moje je-sve je to nase…