TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________
Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svetlosti
između crvenog i žutog lista.
Gledao sam između i iznad njih,
tražeći prostor u koji bih mogao pobeći
i zaboraviti Tebe.
Gledao sam njih, crveni list i žuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a našli su se tako blizu,
okruženi komadićima neba i
bljeskovima svetlosti.
Kad bi ih pokrenuo vetar,
zamahnuli bi snažno jedan prema drugom.
Video sam jasno – bili su previše blizu
a da ne bi osetili čežnju.
Najdraža moja, gledao sam ih jutros,
žuti list i crveni list.
Kako je čudna njihova sudbina!
Toliko su snažno želeli taj dodir
da su zastali i divlje mahali nošeni vetrom.
Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenucima nad njima sažalilo sunce –
bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajući se u belom plamenu.
Najdraža moja, jutros sam video dve čežnje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli preći.
Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list,
a video sam more beskraja izmedju njih
– ne veće od širine mojega palca.
A ipak, to je more koje će ih
zauvek razdvajati.
A.P.Kezele
Pesme sam se setio, kad sam minule jeseni zabelezio susret ovo dvoje, umetnutih pod P.S. u tekst pesme.
Zanimljivo.
Haaaa! Sad znam odakle se radjao osećaj poznatog kad sam prošle jeseni napravila ovu fotografiju 🙂 :
http://bojeduse.wordpress.com/2011/12/14/dva-dela-jedne-price/
Kako je on to lepo pretočio u reči. Samo, reč „zauvek“ je suviše glomazna, gruba, a tako (srećom) relativna jer „zauvek“ ne postoji.